Brač se u povijesti prvi put spominje u zapisima grčkog geografa Skilaksa iz 335. godine pr.Kr., pod imenom Krateiai, u njegovom opisu razmještaja ilirskih plemena na jadranskoj obali.

Arheološki nalazi u unutrašnjosti otoka upućuju na nastanjenost još u brončanom dobu, dok su nalazi antičke kulture smješteni prvenstveno u obalnom pojasu. Grčka kolonizacija zaobišla je Brač, iako nalazi s lokaliteta Vičja luka ukazuju na razvijenu trgovinu ilirskog stanovništva s Grcima. Količina rimskih nalaza je brojna ali nema tragova većih naselja, već uglavnom gospodarskih sklopova zgrada (villae rusticae) i manjih naselja.

Nakon pada Salone 614. godine bjegunci napučuju obližnje otoke, a ubrzo dolaze i Neretljani koji započinju kroatizaciju otoka. Najvažniji kroničari od kojih saznajemo podatke iz toga doba su Konstantin Porfirogenet, bizantski car i Toma Arhiđakon, splitski klerik, a o najranijoj povijesti otoka Brača saznajemo iz djelomično sačuvanih zapisa Dujma Hrankovića i Vicka Prodića.

Slijedi razdoblje hrvatskih narodnih vladara koje traje do asimilacije u Hrvatsko-ugarsku državu i kasnije prevlasti Venecije od 1278. do 1357. Mirom u Zadru Brač se oslobađa Venecije i potpada pod kraljeve anžuvinske dinastije, da bi 1420. opet došao pod upravu Mletaka koja je potrajala sve do 1797. godine.

Nakon gašenja Mletačke republike Brač po prvi put potpada pod austrijsku vlast koja će potrajati do 1805. godine, kada doživljava okupaciju francuske Napoleonove vojske ali samo do 1813. godine. U turbulentnim povijesnim okolnostima Brač se nakratko našao najprije pod ruskom a kasnije i engleskom okupacijom, da bi opet potpao pod Austriju 1814. i tamo ostao daljnje 104 godine, do 1918. i završetka I. svjetskog rata.

Nakon sloma stare Jugoslavije Brač početkom II. svjetskog rata 1941. okupiraju Talijani, a nakon kratkotrajne slobode krajem 1943., sljedeće godine okupiraju ga Nijemci. Do polovice 1944. otok je opet oslobođen i ostaje u rukama jugoslavenske države sve do poznatih zbivanja 1991. godine kada Hrvati nakon odvajanja od jugoslavenske države i pobjede u Domovinskom ratu opet postižu samostalnost.

Interpretacijski tekst: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult. , 2023.

Prvobitno nastanjen Ilirima, pa djelomično pod utjecajem kolonizacije Grka, otok sadrži nalaze obaju kultura, a značajnije bogatstvo nalaza i lokaliteta vezano je za doba Rimskog carstva, kao i kasnija razdoblja povijesti pod upravom stare Hrvatske države, Hrvatsko-Ugarske države, Mletačke vladavine i kasnijih državnih tvorevina.

Nisu zanemarivi ni nalazi iz prapovijesti, kamenoga i metalnog doba. Od lokaliteta s nalazima iz prapovijesnog doba ističe se spilja Kopačina u blizini naselja Donji Humac. U spomenike brončanog i željeznog doba ubrajaju se brojne gradine na vrhovima brda i brežuljaka i pogrebne gomile. U spomenike iz doba Ilira i Grka ubrajaju se brojni nalazi s lokaliteta Vičja luka koji se nalaze u raznim hrvatskim muzejima. Dio nalaza iz toga doba vidljiv je u Škripu u neposrednoj blizini Muzeja otoka Brača, pa time lako dostupan i turistički prepoznatljiv.

Rimski i starokršćanski spomenici su brojni i variraju u rasponu od rimskih kamenoloma, rezervoara za vodu (piscina), ostataka gospodarskih zgrada (villae rusticae), mauzoleja, preko ostataka skulptura, sarkofaga i reljefa, te ruševina bazilika i pripadajućih samostana. Noviji nalazi uključuju vrlo zanimljiv brodolom s teretom sarkofaga otkriven nedaleko Sutivana.

Brojni su i spomenici Srednjeg vijeka što su uglavnom crkvice slikovito razasute po brežuljcima širom otoka, nastale uglavnom u 10. i 11. stoljeću. Rijetko se u kojem dijelu Dalmacije sačuvalo toliko crkvica iz toga vremena koje su još pod krovom. Te građevine slijede razvoj srednjovjekovne umjetnosti Dalmacije preko romanike i gotike i svojom raznolikošću daju posebnu vrijednost kulturno-turističkoj ponudi otoka Brača.

Benediktinska opatija u Povljima dala je dva vrijedna spomenika pisane kulture: Povaljski prag i Povaljsku listinu. Nažalost, veliki broj dokumenata važnih za pisanu kulturu otoka nestao je kad su Omišani 1277. zapalili brački arhiv a mnogo je dokumenata nestalo i za vrijeme kuge od 1434. do 1436. godine.

Od spomenika Novoga vijeka mogu se nabrojati brojni renesansni reljefi i oltari te slike i pale, smješteni u bračkim crkvama, zatim primjeri fortifikacijske arhitekture u kaštelima (kaštilima) po bračkim obalnim mjestima. Posebno su zanimljive crkvice i pustinjački samostani nedaleko naselja Murvica: Dračeva luka, Dutić, Silvio i Stipančić, međusobno povezani puteljcima i u neposrednoj blizini atraktivne Drakonjine (Zmajeve) špilje.

Arhitektonski spomenici iz doba baroka brojni su jer se u skoro svim većim bračkim crkvama izgrađuju i dograđuju lađe i zvonici, a brojni su i primjeri baroknog slikarstva. Od objekata koji su do sada turistički prepoznati i valorizirani treba svakako istaknuti pustinjački samostan Blaca iz 16. st., zatim Muzej otoka Brača u spomeničkom sklopu zgrada u Škripu, Galeriju umjetnina Branislav Dešković, smještenu u baroknoj palači u Bolu, Dominikanski samostan u Bolu i Franjevački samostan u Sumartinu.

Ipak, najvelebniji brački spomenik, iako novijeg vijeka, možda su upravo bezbrojne gomile, suhozidi i bunje, trag pučke arhitekture u prostoru koja je oplemenila antropogeni pejzaž otoka na prijelazu iz 19. u 20. st., a danas nestaju strojnim mljevenjem pod floskulom "suvremenih" metoda obrade tla za proljoprivredu.

Interpretacijski tekst: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult. , 2023.

Razni kameni poluproizvodi predstavljaju jedan od važnijih segmenata antičke pomorske trgovine. Kada god je to bilo moguće kamen se transportirao morskim ili riječnim putem, stoga u Sredozemlju nalazimo na veći broj brodoloma s teretom kamenih poluproizvoda.

Kod tereta kamena često se srećemo s nekoliko problema, od kojih je najznačajniji datacija. Naime, ako se uz teret kamenih poluproizvoda ne pronađu popratni nalazi, brodolom je moguće tek okvirno datirati (npr. kasna antika). Tereti kamena su raznoliki, ali najčešći je nalaz tereta s kamenim arhitektonskim elementima kojih na Sredozemlju ima ih više od pedeset (Parker, 1992).

Kvalitetni kamen – mramor uglavnom je stizao iz egejskog prostora te Male Azije. Gustoća brodoloma na zapadnoj strani Peloponeza te brodolomi u Tarantskom zaljevu i istočnoj strani Sicilije ukazuju na Italiju kao glavno tržište kvalitetnog mramora. Teret brodoloma kod Punta Scifo nedaleko grada Crotone u južnoj Italiji pokazuje svu raznolikost arhitektonskih elemenata kao i njihovo porijeklo. Zbog svoje male dubine od 5 do 6 metara, lokalitet je bio poznat već početkom 20. stoljeća kada je dio tereta i izvađen.

Većina izvađenog tereta, koji po svojoj formi varira od grubo obrađenih pa sve do gotovo završenih proizvoda, je iz kamenoloma u okolici grada Synnada u Maloj Aziji.

Na Jadranu je nađeno nekoliko brodoloma s teretima građevnog kamena. Kod rta Izmetište, uz teret keramike istočnomediteranskog porijekla nađeno je i 9 kamenih blokova (1 od granita, 8 od vapnenca). Cijeli teret pripisuje se egejskom prostoru i datira se u početak 2. st. Kod otoka Suska (rt Margarina) uz teret tegula i imbreksa nađeno je 11 obrađenih stupova od bijelog mramora i nekoliko poluobrađenih kamenih blokova. Klasični oblik tegula i imbreksa okvirno datira nalazište u prva stoljeća poslije Krista. Ovo je za sada najveći teret kamena na istočnoj jadranskoj obali od preko trideset tona.

Daleko su rjeđi tereti umjetničkih djela, ali i tereti poludovršenih sarkofaga koji su bili izrađivani od mramora ili od vapnenca. Ukupno 23 sarkofaga, od kojih su neki s poklopcima, pronađeno je na lokalitetu San Pietro kod Taranta u južnoj Italiji. Izrađeni su od bijelog mramora čije porijeklo možemo tražiti u okolici grada Aphrodisias u Maloj Aziji. Prema obliku sarkofaga te popratnim nalazima, brodolom se datira u prvu polovicu 3. st.

 Drugi reprezentativni brodolom Torre Sgarrata, isto tako u Tarantskom zaljevu, imao je teret od 18 poluobrađenih sarkofaga, 23 velika bloka te veću količinu mramornih pločica. Dio blokova izrađen je od alabastera iz Male Azije, a sarkofazi i bijeli mramorni blokovi dolaze s Thasosa.

Dataciju ovog brodoloma dao je brončani novac cara Komoda (180-192 g.) kovan na Lesbosu. Brod koji je prevozio ovaj teret težine 160 tona bio je dužine veće od 30 metara. Mnogobrojni popravci te analiza C-14 (77 g. pr. Kr.+/- 43), ukazuju da je brod bio u upotrebi više od 200 godina.

Na Jadranu za sada imamo tri srodna lokaliteta s teretom sarkofaga. Riječ je o lokalitetima ispred Velog Školja kod otoka Mljeta te lokalitetu kod otoka Jakljana nedaleko Dubrovnika. Treći, nedavno otkriveni lokalitet s teretom sarkofaga nalazi se kod Sutivana na otoku Braču.

(preneseno iz izvornog rada: Miholjek, I., Mihajlović, I. (2011).  Antički brodolomi s teretom sarkofaga na području Dalmacije.  Godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda 2)

Interpretacijski tekst: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult. , 2023.

U studenom 2008. godine ronioci Podvodnog istraživačkog kluba „Mornar“ iz Splita temeljem prethodne informacije dobivene od lokalnih ronilaca iz Supetra izvršili su ronjenje zapadno od Sutivana na dobivenoj poziciji. Tom prilikom uočeno je nekoliko sarkofaga, poklopaca sarkofaga, kamenih blokova kao i jedna kamenica.

Tijekom 2009. godine Odjel za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda dokumentirao je lokalitet. Odmah po prvom zaronu tijekom stručnog uviđaja bilo je jasno kako je ovdje uistinu riječ o antičkom brodolomu s teretom sarkofaga i drugih kamenih poluproizvoda. Lokalitet se nalazi na dubini od 32 metra, a rasprostire se na otprilike 40m². Vidi se 21 kameni predmet, složen u dva reda, od kojih je donji gotovo potpuno u pijesku.

Među predmetima tada su se mogli prepoznati dva sarkofaga, jedan poklopac, jedna kamenica s vidljivom perforacijom, 15 kamenih blokova te jedan stup kružnog presjeka. Dimenzije sarkofaga su 200 x 92 cm, a visina 72 cm. Poklopac je sličnih dimenzija, 215 x 107 cm. Prema rasporedu na dnu može se pretpostaviti kako su na isti način bili složeni na brodu. Širina glavne koncentracije nalaza, bez kamenice koja se vjerojatno otkotrljala pri potonuću, iznosi 4.10 metara što nam govori da je brod bio širok nešto više od 5 metara. Dužina mu ne bi trebala prelaziti 18 metara a nosivost je vjerojatno oko 50 tona.

Tijekom istraživanja u 2010.g., na istočnoj strani lokaliteta, nađeni su ulomci dvaju narebrenih lonaca te jedan poklopac koji pripadaju u grupu Istočne kuhinjske keramike. Takve, visoko standardizirane posude, koje su uobičajene na egejskom području, možemo datirati u 2. i 3.st. Keramičke posude ovog tipa pronađene su na nizu lokaliteta u Dalmaciji, ali i na brodolomima kod Izmetišta (Pakleni otoci) i Vignja (Pelješac) gdje su prevožene kao glavni teret. Na više jadranskih brodoloma pronađena je u svojstvu kuhinjskog posuđa, što je i slučaj s brodolomom kod Sutivana. Pozicija pronađenog posuđa sugerira de se brodska kuhinja nalazi na istočnoj strani lokaliteta što upućuje da je brod plovio prema sjeveru.

Između rebara broda nađena je i gotovo cijela uljanica tipa Bucchi Xa sa žigom VIBIANI koja se datira od početka 1. st. do početka 3. st., ali i koštana kocka za kockanje, što je rijetkost za podvodne lokalitete. Radiokarbonska analiza (C-14) uzorka drveta uzetog s jednog rebra pokazala je da je drvo korišteno za gradnju ovog broda posječeno sredinom 2. st. Analiza ulomka kamenice pokazala je da se takve stijene (alveolinski – numulitni vapnenci) pojavljuju na brojnim lokalitetima duž cijele jadranske obale i na većini otoka, na Braču tek na određenim, površinom malim lokalitetima (okolica Sutivana, Splitske, uvale Babin Loz, itd.).

2012. godine otvoreno je više sondi na sjevernoj strani lokaliteta u kojima su pronađena dva manja sarkofaga (po svojim dimenzijama dječji) te jedan poklopac većeg sarkofaga. Dva elementa, zbog izrazitog morskog obraštaja sada su identificirani kao poklopci manjih sarkofaga.

(preneseno iz izvornog rada: Mihajlović. I. (2012) Antički brodolom sa sarkofazima kod Sutivana na otoku Braču, Histria Antiqua 21/2012)

Interpretacijski tekst: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult. , 2023.

Ministarstvo kulture RH povjerilo je Narodnoj knjižnici Sutivan desalinizirane i restaurirane nalaze sitnoga brodskog inventara nađenog na lokalitetu, potkoljenične kosti koje su pronađene uklještene između kamenog tereta te je zaključeno da su pripadale jednom od članova posade, malu kamenu stelu - poluobrađenu nadgrobnu ploču te zanimljivi nalaz - koštanu igraću kockicu. Za nju se može utvrditi da je serijski izrađivana zbog vrlo fino urezanih oznaka brojčane vrijednosti na plohama kocke.

Ulomak narebrenog lonca, 2. st.

Taj ulomak pripada u grupu Istočne kuhinjske keramike. Takve, visoko standardizirane posude, koje su uobičajene na egejskom području, možemo datirati u 2. i 3. st. Pronađen je u svojstvu kuhinjskog posuđa. Pozicija pronađenog posuđa sugerira de se brodska kuhinja nalazi na istočnoj strani lokaliteta što upućuje da je brod plovio prema sjeveru.

Poklopac, 2. st.

pripada u grupu Istočne kuhinjske keramike. Takve, visoko standardizirane posude, koje su uobičajene na egejskom području, možemo datirati u 2. i 3. st. Pronađen je u svojstvu kuhinjskog posuđa. Pozicija pronađenog posuđa sugerira de se brodska kuhinja nalazi na istočnoj strani lokaliteta što upućuje da je brod plovio prema sjeveru.

Uljanica, 2. st.

tipa Bucchi Xa sa žigom VIBIANI koja se datira od početka 1. do početka 3. St.

Koštana kocka za kockanje, 2. st.

stara preko 1800 godina, rijetkost za podvodne lokalitete.

Poluobrađena stela, 2.st.

Kameni nadgrobni spomenik s  upisanim zabatom i natpisnom pločom

Ljudske kosti, 2. st.

Potkoljenica (Tibia) i natkoljenica (Femur) lijeve ljudske noge, te manji ulomak kosti. Kosti su bile uklještene među kamenim teretom što govori u prilog pretpostavci da pripadaju jednom od nesretnih članova posade potopljenog broda.

Keramički ulomci, 2. st.

S oboda reljefno ukrašene čaše.

Brončani čavao, 2.st.

Dio brodske konstrukcije.

Interpretacijski tekst: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult. , 2023.

Kako se može s velikom sigurnošću pretpostaviti da je barem dio kamenog tereta na brod ukrcan na otoku Braču, što se zaključuje po smjeru kretanja broda i lokalitetu brodoloma, vjerojatno se radi o proizvodima od kamena izvađenim u jednom od antičkih kamenoloma na potezu između Škripa i Splitske: Plate, Rasohe i Stražišće, te je antička luka u Splitskoj vjerojatno mjesto ukrcaja tereta.

Ta vjerojatnost daje širi kontekst priči o antičkom brodolomu koji se direktno može povezati sa spomenutim kamenolomima i antičkom lukom u Splitskoj kao i s vjerojatnom odredišnom lukom: Salonom, jednim od većih rimskih gradova smještenom na području današnjeg Solina. Brački kamenolomi s očuvanim piscinama (gustirne za vodu), pašarinima (usjecima za odlamanje blokova) i reljefima pružaju brojne dokaze štovanja kulta boga/poluboga Herkula. Rimsko administrativno osoblje i vojnici bili su glavni nositelji toga kulta. Poveznice stradanja antičkog broda s kamenim teretom i sarkofazima iz carskih kamenoloma iz okolice Škripa, te neki originalni nalazi (koštana igraća kocka iz 2. st.) stvaraju veliki potencijal za uspješnu interpretaciju i tog dijela otočne povijesti i baštine.

U blizini lokacije rimskih kamenoloma, na području Luke iznad uvale Babin laz nedaleko Supetra nalazi se jedan od najvećih i nalazima najbogatijih antičkih lokaliteta na otoku Braču. U bogatoj rustičnoj vili na tom lokalitetu prema nalazima se obitavalo od 1. do 5. st, a s najvećim intenzitetom upravo u 2. i 3. stoljeću. Poznata je i pretpostavka da je Škrip (Scripea) bio važno naselje u antici, a današnja Splitska kao antička luka iz koje se izvozio kamen iz kamenoloma u okolici.

Škrip je u više navrata spominjan kao “civitas” i “oppidum” a Rimljani su kamenom vađenim iz bračkih kamenoloma još 79. pr. Kr. sagradili na njegovom području tvrđavu Scripea. Da je iz bračkih kamenoloma eksploatiran kamen i za gradnju zgrada u Saloni govori rukopis iz 2. st. u kojem se govori o gradnji rimskoga kazališta. Brački se kamen koristio i za gradnju niza građevina na području velike rimske provincije Dalmacije. Nakon početka gradnje palače u Splitu 286. godine, Plata, Rasohe i Stražišće nazivaju se još i “Dioklecijanovi kamenolomi”.

Glavno tržište za sarkofage proizvedene na Braču bila je Salona, u kojoj je potražnja za sarkofazima bila daleko najveća u ovoj provinciji. U Saloni i njenoj okolici pronađeno je više od dvije tisuće sarkofaga, bilo cjelovitih ili u dijelovima, od kojih je više od 90% izrađeno od lokalnog vapnenca. Na mnogima od njih su ukrasi koji su naknadno izrađeni u drugim radionicama na kopnu, ali većina je upotrijebljena u obliku u kojem su otpremljeni iz kamenoloma.

Splitska na Braču je izvozna luka kamenoloma u njezinom zaleđu još iz vremena prije Dioklecijana, međutim, upravo kada Dioklecijan gradi svoju palaču, ovo mjesto postaje jedno od važnijih centara u gradnji iste. Kamen se ovdje obrađuje do završne faze, a dokaz prisutnosti vrhunskih majstora je i vjerojatna obrada i adaptacija mramora i granita za samu palaču. Veći broj kvalitetnih kamenoklesara na ovome otoku začeo je jednu jaku tradiciju, koja je kroz različita povijesna razdoblja opstala sve do današnjih dana.

Manja zaštitna podvodna istraživanja unutar same lučice u mjestu Splitska izvršena su 2011. g. Istražene su dvije sonde dimenzija 2 x 2 m, te su dokumentirane konstrukcije na okolnom prostoru. U sondama je pronađeno više obrađenih ulomaka vapnenca, dvije vrste mramora, dvije vrste granita, te nekoliko ulomaka sjevernoafričke keramike okvirno datirane od 3. do 5. st.

Osim navedenog, u sondama su primijećeni i prosloji nakupina malih listića vapnenca, što nam govori o intenzivnoj obradi kamena finijim alatima na području same lučice. Nažalost, prostor oko vidljive antičke konstrukcije uništen je u novije vrijeme građevinskim strojevima, tako da nemamo potpuni uvid u cjelokupni tlocrt ove tvorevine. Najvjerojatnije se radi o antičkoj obali koja se proteže slično kao i današnja. Obrađeni arhitektonski dijelovi koji su integrirani u antičku obalu govore o dograđivanju i proširivanju u više navrata. Tragovi lukobrana nisu primijećeni, međutim, zbog zatvorenosti uvale, vjerojatno nije bio niti potreban.

Ranije navedeni ostatci govore nam o velikom intenzitetu kamenoklesarskih radova upravo u vrijeme gradnje Dioklecijanove palače. Prilog tome su i nalazi fragmenata uvezenog dekorativnog kamena, mramora i granita, koji su identični onima koji se javljaju unutar same palače.

 Zanimljiva je i povezanost poznatog mitološkog junaka Herkula, utjelovljenja muške fizičke snage a usto rođenog kao poluboga, s bračkim kamenolomima. U Škripu i obližnjem kamenolomu Rasohe nalazimo reljefe Herkula, ali i privatne žrtvenike posvećene njemu. Kultni prostori posvećeni Herkulu nalazili su se i u kamenolomima Plate i Stražišće, a posebno je važan natpis na žrtveniku iz kamenoloma Plate koji je dao uklesati rimski vojnik Valerius Valerianus. On nadgleda izgradnju kapitela za terme u Sirmiu (danas Sremska Mitrovica) u vrijeme cara Licinija (Gaius Valerius Licinianus Licinius) što je još jedan dokaz o korištenju bračkog kamena i u drugim rimskim provincijama.

Interpretacijski tekst: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult. , 2023.

Migracija indoeuropskih naroda na zapad dovodi na ova područja etničke skupine naroda koje danas nazivamo Ilirima. Prisutnost njihovih plemenskih zajednica na Jadranskoj obali započinje u kasnobrončano doba krajem III. tisućljeća i nastavlja se u željeznom dobu tijekom I. tisućljeća pr. Kr., dok je do formiranja etničkih grupa danas poznatih kao Daorsi, Delmati ili Ardijejci i dr. došlo vjerojatno tijekom 8. i 7. st. pr.Kr. U kasnijim razdobljima ujedinjenjem tih naroda dolazi do formiranja državnih tvorevina naročito u doba Ilirsko-rimskih ratova tijekom 2. i 1. st. pr.Kr.  

Prve pisane zapise o ilirskim narodima nalazimo kod antičkih pisaca, a naročito nakon velike grčke kolonizacije od 8. do 6. st. pr. Kr. Najpoznatiji su zapisi grčkih geografa Hekateja iz Mileta, Teopompa i Pseudo-Skilaka koji prvi imenuju ilirska plemena na našim prostorima. Iz arheoloških nalaza doznajemo da je i prije grčke kolonizacije postojala trgovačka razmjena s ilirskim plemenima ali nakon formiranja kolonija dolazi i do prvih ratnih sukoba sa starosjedilačkim plemenima koja nisu prihvatila trajnu grčku prisutnost na svojim područjima.

Važno je napomenuti da krajem 4. i početkom 3. st. sa sjeverozapada do ilirskih krajeva dolaze i Kelti, koji su izvršili utjecaj na ilirsku kulturu i sigurno je došlo i do miješanja tih dvaju naroda, a tek nakon njihova dolaska dolazi do imenovanja ilirskih naroda poput Delmata, Ardijejaca, Daorsa i dr. dok su etnici Histri, Liburni i Japodi zabilježeni i prije toga razdoblja.

Liburni su posebno važni jer su prvi od ilirskih naroda iskazali isključivu orjentiranost na more i plovidbu pa ih se smatra prvim "vladarima" Jadranskog mora jer su već u 11. st. pr. Kr. prisutni na području od istarske rijeke Raše na zapadu sve do Krke i Zrmanje na istoku da bi u 10. st. pr. Kr. ovladali i grčkim otokom Krfom gdje su bili prisutni sve do 8. st. pr. Kr. Njihove pomorske i brodograditeljske vještine bile su legendarne i sačuvane su u imenu popularnog rimskog ratnog broda građenog po uzoru na njihove lađe zvane liburne. Grci ih potiskuju od 8. st. pr. Kr svojim nadmoćnim brodovljem i do 4. st. pr. Kr. vraćaju se u svoje prvobitne prostore u današnjem hrvatskom primorju.  

Prve grčke kolonije na istočnoj strani Jadrana formirane su na Korčuli (Korkiri Melaini, nema još arheološke potvrde), Visu (Issa, oko 390. pr. Kr.) i Hvaru (Pharos, oko 384. pr. Kr.), a kasnije Grci iz Isse formiraju i dvije obalne kolonije Tragourion (današnji Trogir) i Epetion (današnji Stobreč) a nedugo zatim i trgovačke emporiume (trgovišta) Salonai (kasnije Salona, današnji Solin) i Naronu (pokraj današnjeg Metkovića na Neretvi).

Iliri koji su boravili na otocima nisu rado dočekali formiranje grčkih naselja pa je došlo do prvih većih sukoba od kojih se posebno spominje sukob na Hvaru 384. pr. Kr. s Grcima iz Pharosa koji su suočeni s gubitkom svoje novoizgrađene kolonije pozvali u pomoć sirakuškog vladara Dioniza (osnivača Isse). On je poslao svoju dominantnu ratnu flotu da se sukobi s respektabilnom vojnom silom od 10 000 Ilira, vjerojatno Delmata, koji su svojim malim, ali hitrim, brodicama lembama zaprijetili istjerivanjem Grka s Pharosa. Prema zapisima grčkih povjesničara u tom sukobu pobijeno je oko 5000 Ilira a u ropstvo odvedeno oko 2000. Brojke su zasigurno uveličane ali i takve svjedoče o snazi tadašnjih ilirskih plemena i njihovoj ukorijenjenosti na srednjedalmatinskim otocima, kao i na kopnu. 

Obilježja ilirske kulture arheolozi su dekodirali istraživanjem materijalnih ostataka njihovog obitavanja na ovim prostorima koji su očuvani u brojnim gradinskim naseljima na skoro svim istaknutim vrhuncima jadranske obale i otoka, kao i u pogrebnim humcima ili gomilama. Iliri nisu gradili “tvrde gradove” poput Grka i kasnije Rimljana već jednostavna suhozidna naselja vezana uz utvrđene gradine na strateški pogodnim dijelovima terena koje su zatim povezivane u gradinske sklopove u kojima je moglo obitavati i nekoliko tisuća ljudi.

Što se tiče plemena Delmata koji su obitavali na širem dalmatinskom prostoru, u rimskom se dokumentu navodi 45. pr. Kr. broj od 80 oppida (naselja). Dok su neki gradinski sklopovi bili trajno nastanjeni neki su se koristili samo povremeno, u slučajevima ratne ugroze kao sigurnija skloništa ili sezonski u ciklusima mijenjanja ispasišta za stoku kojom su se Iliri pretežno bavili.  

Od brojnih gradina smještenih po čitavom otoku Braču najočuvanija je Koštilo na južnim obroncima Vidove gore iznad Bola, vjerojatno obrambenog karaktera, dok je najviše arheoloških nalaza dala gradina Rat iznad Velikog dolca i uvale Vičja luka nedaleko Ložišća koja se već od 1967. sustavno istražuje. Ona ima izražene karakteristike trajnog obitavališta s mnogo grobnih nalaza kao i brojnim nalazima obrtničke proizvodnje. Nalazi s ovoga prostora daju pretpostaviti i postojanje manjeg grčkog emporiuma (trgovišta) u uvali Vičja luka. Vrijedni grobni nalazi otkriveni su 1954. i na lokalitetu Žaganj dolac, nedaleko Sumartina, kao i na području Škripa.

Posebnu zagonetku predstavlja gradinski sustav na području današnjeg Škripa gdje među brojnim arheološkim nalazima najveću pažnju plijene djelomično dobro očuvane “kiklopske”, “mikenske” ili “megalitske” zidine. Način gradnje ovih zidina uvelike odudara od ostalih gradinskih zidova na Braču i ističe se svojom monumentalnošću. Stoga su ih mnogi autori pripisali grčkim graditeljima što otvara zanimljiva pitanja o kojima ćemo više reći u dijelu: Grci u Dalmaciji i na otoku Braču.

Do znatno više povijesnih informacija o Ilirima na ovim područjima dolazimo nakon njihovih sukoba s rimskom vojnom silom koji su trajali s prekidima od 229. pr. Kr. pa sve do 9. god. nove ere. 

Iliri se nakon nemogućnosti protjerivanja Grka iz bogatih kolonija na otocima i na obali okreću gusarenju i predstavljaju stalnu ugrozu trgovačkim interesima grčkih kolonizatora. Jačanjem ilirskog plemena Ardijejaca pod kraljem Agronom oko 250 g. pr. Kr. dolazi do formiranja državnog saveza s drugim ilirskim plemenima i ta nova ilirska kraljevina postaje značajna vojna sila na prostoru od današnje sjeverne Dalmacije do grčkog Epira. Udruženi Iliri postaju velika smetnja trgovačkim interesima Grka koji pozivaju u pomoć Rimljane koji nakon Prvog punskog rata s Kartagom postaju sve jača morska vojna sila i žele osigurati morske puteve uz svoju istočnu obalu.

Do sukoba koji se naziva Prvim ilirskim ratom dolazi 229. g. pr. Kr. kada je na ilirskom prijestolju Agronova supruga i nasljednica: legendarna kraljica Teuta. Ona se nakon vojnih pobjeda na jugu pripremala za konačnu opsadu Isse, ali njena odluka o pogubljenju rimskih mirovnih poslanika izaziva odlučnu intervenciju rimske flote od 200 brodova koji poražavaju Ilire i prisiljavaju ih na nepovoljni mirovni sporazum.

Upravu nad područjem ilirske države preuzima Demetrije Hvaranin, koji nakon nekog vremena sklapa savez s Makedoncima i pomaže im u borbama protiv Spartanaca. Ojačavši svoj utjecaj, sklapa savez i s Histrima i započinje niz gusarskih napada na rimsku i grčku trgovačku flotu i posjede, dok su Rimljani zauzeti borbama s Galima i prijetnjom Hanibala Kartaškog. Rimljani su ipak okupili ratnu flotu i porazili Demetrija u više bitaka i u konačnici  razorili njegovo najjače uporište u Pharosu nakon čega Demetrije bježi na makedonski dvor i time se okončava Drugi ilirski rat.

Do trećeg sukoba dolazi 171. g. pr. Kr. kada ilirski kralj Gencije stupa u u savezništvo s makedonskim kraljem Perzejem s kojim se Rim već sukobljava i zatim u nizu borbi, većinom na kopnu, potvrđuje svoju premoć i zarobljava Gencija u Skadru. Tako dolazi do konačnog pada Ilirske kraljevine i završava Treći ilirski rat, a zatim Rimljani poražavaju i Makedonce. Time povijest rimskih sukoba s Ilirima nije iscrpljena jer kroz sljedećih 150 godina dolazi do niza manjih sukoba s pobunjenim ilirskim plemenima, u najvećoj mjeri s Delmatima i njihovim povremenim saveznicima. Zadnji veliki sukob Ilira s Rimljanima odvijao se u prvim godinama nove ere (6. – 9. god. za vrijeme takozvanog Batonovog ustanka. Nakon tog zadnjeg velikog sukoba rimski protektorat ilirik podijeljen je na dvije pokrajine: Pannonia superior i Provincia Illyricum, kasnije Dalmatia.

U vrijeme antičkog brodoloma u podmorju Sutivana Iliri su potpuno romanizirani pripadnici rimske pokrajine Dalmacije i njihova se kultura pretapa u rimsku antičku kulturu koja dominira u svim dijelovima ogromnog Carstva. Ono se proteže od europske obale Atlantika na zapadu do Kaspijskog jezera na istoku i od sjeverne Europe do granica Sahare na afričkom kontinentu i mješavina je nevjerojatnog mnoštva naroda i etničkih skupina. Na Braču se, kao i u ostalim ruralnim i slabije naseljenim područjima Carstva, etničke skupine poput romaniziranih Ilira i dalje bave svojim tradicijskim zanimanjima.  

Interpretacijski tekst: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult. , 2023.

Grčka prisutnost u Jadranskom moru i na našim obalama i trgovačke veze sa starosjedilačkim stanovništvom započinju već prije 8. st. pr. Kr. i nastavljaju se velikom grčkom kolonizacijom od 4. st. pr. Kr. i osnivanjem kolonija na otocima Visu (Issa) i Hvaru (Pharos), zatim i Korčuli, te na kopnu na području današnjeg Trogira (Tragurium) i Stobreča (Epetium), kao i osnivanjem velikih trgovišta (emporia) na ušću Neretve (Narona) i na području današnjeg Solina (Salonai).

Neki antički autori navode kao još raniju, koloniju na otoku Korčuli koju su osnovali Grci Kniđani, ali za nju do danas nema arheološke potvrde. Grci iz Isse su krajem 4. st. pr. Kr. osnovali svoju koloniju na području današnje Lumbarde čemu svjedoči prvorazredni pisani spomenik Lumbardska psefizma (zaključak skupštine).

Stariji brački povjesničari skloni su iznošenju teze o postajanju grčkoga grada na otoku Braču.  Spominju ga Dujam Hranković i Vicko Prodić, a kasnije prenosi i Andrija Ciccarelli prema kojima su Grci iz Ambracije nakon Trojanskog rata (12. st. pr. Kr) na području današnjeg Škripa osnovali koloniju i “tvrdi grad” Bracchia (po nekima Scripea), a potvrdu toj tezi nalaze u poznatim megalitnim zidinama koje navodno odgovaraju mikenskom stilu gradnje. Osim nedostatka arheoloških nalaza znanstvenici uglavnom pobijaju tu tvrdnju zbog jasne sklonosti Grka da kolonije osnivaju na samoj obali, a ne u unutrašnjosti. Gradnju zidina pak pripisuju Ilirima koji su vještinu gradnje naučili od Grka u 4. st. pr. Kr.  a sličnost s mikenskim zidinama je odbačena radi nepostojanja unutrašnjeg ozidanog sloja.

Druga zanimljiva legenda koju opisuje i brački pisac Vladimir Nazor u svom fantastičnom romanu Pastir Loda, govori o osnivanju naselja i kasnije kolonije Elaphuse (kraj današnjeg Bola). Njega je po predaji osnovao grčki pomorac Elaf, drug ratnika Diomeda kao i trojanskog ratnika Antenora, koji je pak nakon bijega iz Troje osnovao današnju Veneciju.    

Bilo kako bilo, današnji povjesničari zastupaju stav o nepostojanju grčke kolonije na otoku Braču što začuđuje jer se Brač nalazi između velikih kolonija na Visu i Hvaru i onih na kopnu, ali moguće objašnjenje je to da su tadašnji plovidbeni putevi izbjegavali plovidbu Bračkim kanalom zbog jakih vjetrova u Makarskom primorju podno Biokova, tako da su za plovidbu korišteni sigurniji hvarski i korčulanski kanal što je uvjetovalo i takav razmještaj kolonija.

Ipak, mnoštvo nalaza helenskog oružja i nakita na području ilirske gradine Rat nedaleko Ložišća, s nalazima od kojih najstariji datiraju iz 9 st. pr. Kr., te ilirske keramičke proizvodnje na tom lokalitetu  može se pretpostaviti postojanje manjeg grčkog trgovišta u dubokoj i sigurnoj uvali Vičja luka, pokraj Bobovišća na moru.

Jačanje grčkih kolonija na Jadranu izazvalo je nezadovoljstvo i otpor domicilnog ilirskog stanovništa što je u konačnici dovelo i do oružanih sukoba a potom i do uključenja i višestrukih vojnih intervencija Rima čime su sva područja nastanjena Ilirima postala sastavni dio Rimske republike a kasnije i rimskog Carstva.

U vrijeme antičkog brodoloma u podmorju Sutivana Grci su također duboko asimilirani u rimsko društvo iako je njihova kultura i civilizacija imala veliki utjecaj na latinsku kulturu Rima. Rimljani su veoma brzo sve uklopili u cjelovito i koherentno društvo u kojemu je osobito bio razvijen civilni sektor s pravnim institucijama. Grčka je kultura imala izraziti utjecaj nakon podjele u Istočnom rimskom carstvu i s Bizantom živjela sve do 15. st. nove ere. 

Interpretacijski tekst: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult. , 2023.

Rimski je Ilirik bio senatska pokrajina do sloma Batonova ilirskog ustanka (9. g. nove ere) nakon čega se dijeli na pokrajine Pannonia superior i Provincia Illyricum (poslije Dalmatia), a Dioklecijanovom je reformom  postao jedna od četiri prefekture Rimskoga Carstva, koje su obuhvaćale skoro cijeli Balkanski poluotok. Upravno su bile podijeljene na Illyricum orientale i Illyricum occidentale. Teritorij nekadašnje senatske pokrajine Ilirik bio je dodatno podijeljen na tri manje provincije: Dalmatia, Praevalitana i Epirus nova. Ta rimska Dalmatia zauzimala je daleko veće područje od današnje Dalmacije i kao takva se očuvala sve do dolaska slavenskih plemena na ove prostore i pada Salone u ranom 7. stoljeću.

Rani grčki emporium Salonai na rijeci Jadro nakon građanskog rata između Gaja Julija Cezara i legendarnog vojskovođe Gneja Pompeja (49. – 46. pr. Kr.) postaje Martia Iulia Valeria Salona Felix ili Salona te se razvija u najveći rimski grad na ovoj strani Jadrana. U razdoblju rimskog mira (Pax Romana), prosperitetnog razdoblja koje je trajalo od dolaska cara Augusta na vlast (27. pr. Kr.) pa sve do 180. godine nove ere čitavo Carstvo ostvarilo je neslućeni razvoj i prosperitet i svoj najveći teritorijalni obuhvat, te je brojilo oko 70 milijuna stanovnika što je činilo oko 33% tadašnje svjetske populacije.

U takvim uvjetima rasla je i Salona, koja je postala glavni grad Illyricuma, kasnije provincije Dalmatie i na vrhncu brojila oko 60 000 ljudi, što je za usporedbu tri puta više nego slavni Pompeii (Pompeji). Ubrzo je razvila sve funkcionalnosti rimskog grada poput gradskih zidina, akvadukta, foruma, teatra, amfiteatra i kupališta. Danas je Salona nedaleko današnjeg Solina prvorazredan arheološki spomenik vrijedan višestrukih posjeta i proučavanja.

Salona je prema legendi i rodno mjesto rimskoga cara Gaiusa Aureliusa Valeriusa Diocletianusa (Dioklecijana) koji je na čelu carstva bio od 284. g., do svoje abdikacije 305. g.  

Otok Brač je u to vrijeme zbog velike blizine Salone korišten od strane patricija kao područje za uzgoj stoke sitnog zuba, prvenstveno koza (capris laudata Brattia), a zatim i ovaca, a kasnije su na njemu niknula brojna poljoprivredna gospodarstva koja su uključivala proizvodnju vina i maslinova ulja i kojima se upravljalo iz centralnih gospodarsko-stambenih objekata koje danas nazivamo rustičnim vilama (villae rusticae). Time u pravom smislu započinje romanizacija Brača, autohtoni Iliri sele se na jugoistočni dio otoka, dok se na njegovom sjeverozapadnom dijelu formira niz rimskih poljoprivrednih gospodarstava.

Vile su funkcionalno bile podijeljene na stambeni (pars urbana) i gospodarski dio (pars rustica) i obično njima gospodare upravitelji dok vlasnici samo povremeno borave u njima, tako da ih možemo smatrati prethodnicima suvremenih kuća za odmor na otocima. Od početka 3. st. na imanjima rade koloni a ne robovi, koji su slobodni ljudi ali im je ta sloboda vezana za područje na kojem su rođeni i gdje borave, a ne u svim djelovima carstva. Možemo pretpostaviti da su brački koloni bili mahom Iliri koji su u ono vrijeme naseljavali otok ali sigurno je došlo i do priliva robova iz raznih dijelova Carstva koji su proširili etničku raznolikost otočkog stanovništva.

Tijekom vremena neke vile gube svoju funkciju i nestaju dok se neke postupno pretvaraju u naselja ili ih se pregrađuje i nadograđuje u ranokršćanske bazilike i samostane koji su također bili nukleusi razvoja brojnih naselja na Braču. U vrijeme antičkog brodoloma u podmorju Sutivana, na području od Postira do sjeverozapadnog otočnog rta Gomilica, bilo je pet rustičnih vila: Mirje, Luke, Babin laz, Supetar, Sutivan. Danas su Mirje i Luke iznad uvale Babin laz prvorazredna arheološka nalazišta, dok su od ostalih nađeni samo fragmenti arhitekture jer je njihov materijal ugrađen u naselja koja su na tim područjima nastajala. Na čitavom području otoka Brača dosada je utvrđeno postojanje 41 rustične vile, najgušće raspoređenih u sjevernoj polovici otoka.

Nije dokazano postojanje rimskog grada na otoku Braču ili većeg naselja iako se često kao takva navodi Scripea (Škrip) koju su po predaji 537. g. opustošili i spalili Goti koji su tada opsjedali Salonu. U 6. st. na područje tadašnje Dalmatie dolaze i Slaveni koji se u to vrijeme pojavljuju i na Braču. Nakon pada Salone koju su zajednički razorili Avari i Slaveni dolazi do velikog zbjega Salonitanaca i Epetina na otok Brač i oni navodno 660. g. ponovo izgrađuju i utvrđuju Scripeu. Dio tih izbjeglica se nakon prestanka neposredne opasnosti na kopnu pod vodstvom Severa Velikog (Magnus Severus) i uz blagoslov bizantskog cara useljava u napuštenu Dioklecijanovu palaču. Time su utrti temelji budućem gradu Splitu, koji možemo gledati i kao sljednika antičke Salone na malo izmjenjenoj lokaciji. Preostali dio Salonićana ostaje na Braču i na drugim otocima na koje su prebjegli i kasnije se njihova patricijska prava prenose kao temelj novog otočkog plemstva u kasnijim stoljećima. Novoizgrađeni rimski Škrip je 841. g. uništilo do temelja slavensko pleme  Neretljana koje je tada zavladalo dalmatinskim otocima.

Ono što je sigurno do sada potvrđeno brojnim arheološkim nalazima su neprekinuti tragovi obitavanja na području današnjeg Škripa od brončanog doba do današnjih dana. U sklopu današnjeg kompleksa kuća Radojković, u kojem je smješten zavičajni muzej otoka Brača, izvrsno je očuvan nekadašnji rimski mauzolej za koji još nije utvrđeno tko je u njemu sahranjen. Popularna je legenda da su u njemu nakon pogubljenja sahranjene Dioklecijanova žena Priska i kćer Valerija, iako više povijesnih izvora upućuje na to da su tragično skončale u Solunu. Vjerojatnija je mogućnost da su za vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana, obje kao pobornice kršćanstva, bile u “kućnom pritvoru” u luksuznoj rustičnoj vili na lokalitetu Mirje, kako navode neki naši povjesničari.

Škrip je prema predaji i rodno mjesto Jelene, majke rimskoga cara Konstantina Velikog, kršćanske svetice prozvane Jelena Križarica nakon što je prema legendi dala prekopati Kalvariju i pronašla križ na kojem je razapet Krist. Time je postala jedan od najstarijih povijesnih arheologa, ali povijest joj kao mjesto rođenja navodi grad Drepanonu (kasniji Helenopolis) u Maloj Aziji. Bilo kako bilo sv. Jelena je danas zaštitnica Škripa, a Škrip u svojim povijesnim slojevima krije još mnogo neotkrivenih tajni koje ga čine jednim od najzanimljivijih povijesnih bračkih mjesta i današnji su mu arheolozi dužni posvetiti najveću pažnju.     

 Od djelomično sačuvanih rimskih mauzoleja na otoku najzanimljiviji je onaj pokraj crkvice sv. Ilije nedaleko Donjeg Humca, čiji je građevni materijal kao spolije poslužio izgradnji spomenute crkvice tako da je malo ostalo od građevine prvobitnog mauzoleja. Prema sačuvanim ostatcima evidentno je da se radi o značajnom djelu rimskog graditeljstva, koje je zadesila sudbina zatiranja i obezvrjeđivanja u srednjem vijeku, kao iskaza prezira kršćana prema poganskim vjerovanjima.

Poseban spomenik antičke baštine na otoku, izvorno vezan za stivanski brodolom s teretom sarkofaga, su rimski carski kamenolomi smješteni između današnjeg Škripa i luke Splitska: Plate, Rasohe i Stražišće. Njihova je intenzivna eksploatacija započela razvojem Salone a puni uzmah doživjela u vrijeme gradnje Dioklecijanove palače u današnjem Splitu. Pouzdano je dokazano da su salonitanski teatar kao i amfiteatar građeni od bračkog kamena, a Salona je bila i najveći naručitelj sarkofaga, kako s Brača tako i iz drugih kamenarskih centara carstva.

Iz nalaza u antičkoj luci Splitska uočeno je mnogo ostataka obrade kamena koji ne potječe iz bračkih kamenoloma, što upućuje na to da se uz kamenolome razvila i velika kamenoklesarska zajednica, koja je obrađivala ne samo lokalni kamen nego i onaj pristigao iz drugih dijelova Carstva. Do Dioklecijanovih reformi kamenolomi su bili u zakupu patricija, a kasnije kao strateški resurs prelaze pod direktnu upravu Carstva. Na temelju arheološkog nalaza natpisa na portiku vjerojatnog rimskog hrama posvećenog istočnjačkoj božici Kibeli, Velikoj Majci (Magna Mater) u Škripu, datiranog u 2. st., postavlja se mogućnost da je zemljoposjednica Mescenija Tertula bila mogući zakupnik i upravitelj škripskih kamenoloma. 

Sve spomenuto govori o velikom bogatstvu antičkih nalaza na otoku od kojih mnogi još nisu otkrili sve svoje priče. Njihova buduća istraživanja dodatno će popuniti prebogatu antičku baštinu otoka Brača.

Važno je još napomenuti da je u kasnijim stoljećima (5. i 6.) došlo do gradnje niza ranokršćanskih bazilika i pripadajućih samostana uglavnom na lokacijama nekadašnjih rustičnih vila. Do danas je utvrđeno deset takvih lokaliteta. Brač je nakon rascjepa 395. g. ostao u sastavu Zapadnog rimskog carstva, da bi nakon Bizantsko-gotskog rata 555. g. pripao Istočnom rimskom carstvu. Pod utjecajem Bizanta ostao je sve do početka 12. st. kada nakon kratkotrajnog razdoblja hrvatskih narodnih vladara potpada pod Hrvatsko-ugarsku državu, a zatim Veneciju.

Interpretacijski tekst: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult. , 2023.

Izreka koja se na otoku Braču uvijek spominje kada se govori o vjekovnom ugledu bračkog stočarstva je legendarna Plinijeva izreka iz 1. st.: Capris laudata Brattia! (“Brač slavljen po kozama”). Gaius Plinius Secundus ili Plinije Stariji (23. – 79. g.), rimski je pisac, filozof, prirodoslovac i vojni pomorski zapovjednik, bliski prijatelj cara Vespazijana, koji je među brojnim djelima napisao i Naturalis Historia (Prirodoslovlje), preteču modernih enciklopedija.

Upravo iz toga djela spomenuti je navod koji govori o popularnosti bračke kozletine među sladokuscima rimskog Carstva. Ilustracija koja često prati taj navod u bračkim zavičajnim izdanjima su dvije koze, konfrontirane u skoku, što je motiv s arheološkog nalaza iz ilirskog groba u Vičja luci.

Radi se o staklenoj gemi – pečatnjaku, elipsoidnog oblika, načinjenoj od prozirne staklene paste žuto-zelene boje. Neki znanstvenici taj artefakt pripisuju trgovinskoj razmjeni i podrijetlo mu smještaju u Malu Aziju, dok su drugi skloni stavu da je proizvod domaćih (ilirskih) radionica i da se radi o najstarijem prikazu simbola bračkog stočarstva, daleko starijem od Plinijeva navoda.

Takvo je tumačenje ipak dovedeno u pitanje jer je više znanstvenika utvrdilo da se ne radi o kozama ili jarcima nego o suprostavljenim jelenima, zahvaljujući karakterističnom rogovlju i snažnim tijelima životinja. To bi se tumačenje pak moglo povezati s navodom u leksikonu zemljopisnih imena Ethnika (De Urbibus et Populis) Stjepana Bizantinca iz 6. st. koji za otok Brač (Brattia) navodi da su ga Grci nazivali imenom Elafousa (lat. Elaphusa) u značenju jelena, tj. jelenjeg otoka, odnosno Brettanis (lat. Bretanis) od mesapsko-ilirskog imena za jelena.

Spomenuli smo već u tekstu legendu o osnivanju naselja i kasnije kolonije Elaphuse (kraj današnjeg Bola), kojega je po predaji osnovao grčki pomorac Elaf, drug ratnika Diomeda i trojanskog ratnika Antenora, koji je pak nakon bijega iz Troje osnovao današnju Veneciju. U današnje vrijeme ovčarstvo je istisnulo kozarstvo na otoku Braču, ali gastronomski ugled bračke janjetine i bračkoga ovčjeg sira i dalje je neupitan.

Interpretacijski tekst: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult. , 2023.

Rimski kamenolomi Plate, Rasohe i Stražišće, smješteni između današnjeg Škripa i Splitske prvoklasan su spomenik povijesne eksploatacije kamena, koja je kasnije postala jedan od sinonima bračkoga gospodarstva sve do današnjih dana.

Kamen su vjerojatno "brali" već Iliri za izradu svojih gradinskih utvrda, a naročito nakon  kontakta s mikenskom i helenističkom kulturom već od 1000. g. pr. Kr. i tijekom grčke kolonizacije kada se grade čvrste zidine grčkog Pharosa i Isse, ali i bračke gradine na području Škripa s megalitnim zidinama koje se pripisuju mikenskom utjecaju.

Pravi procvat kamenarstvo doživljava za vrijeme rimskog Carstva, a na otoku Braču naročito od početka gradnje Dioklecijanove palače na području današnjeg Splita (284. – 305.) koja je u velikoj mjeri izgrađena upravo od bračkog vapnenca. 

Veliko gradilište od bračkog kamena bila je i Salona, posebno salonitanski teatar kao i amfiteatar, a građanstvo Salone bilo je i najveći naručitelj kamenih sarkofaga. Iz nalaza u antičkoj luci Splitska uočeno je mnogo ostataka obrade kamena koje ne potječe iz bračkih kamenoloma što upućuje na to da se uz kamenolome razvila i velika kamenoklesarska zajednica koja je obrađivala ne samo lokalni kamen nego i onaj pristigao iz drugih dijelova Carstva.

Carstvo je bilo vlasnik kamenoloma, a vojska je upravljala njihovim radom. U kamenolomima su uglavnom radili robovi, ali kasnije i koloni, a za bračke kamenome utvrđen je kult štovanja Herkula, najjačeg čovjeka (poluboga) rimske mitologije, kojem su posvećeni brojni natpisi na žrtvenicima na sva tri bračka lokaliteta. U Rasohama je i danas vidljiv plitki reljef Herkula u stijeni s toljagom, krznom Nemejskog lava i jabukama Hesperida. Vrijedan je povijesni nalaz natpis na žrtveniku iz kamenoloma Plate, koji je dao uklesati rimski vojnik Valerius Valerianus. On nadgleda izgradnju kapitela za terme u Sirmiu (danas Sremska Mitrovica) u vrijeme cara Licinija (Gaius Valerius Licinianus Licinius) što je još jedan dokaz o korištenju bračkog kamena i u drugim rimskim provincijama.

Danas se procjenjuje da je ukupna površina eksploatacije kamena na tome području bila oko 115 000 m². Kamen se vadio tehnikom usijecanja dubokih kanala “pašarina” (Tagliata Romana) uokolo kamenog bloka koji se nakon toga odvajao od podloge drvenim klinovima “kunjerama” koji su od zalijevanja vodom bubrili i tako efikasno odlamali masivne kamene blokove. Zanimljivo je da se mukotrpna tehnika usijecanja “pašarina” zadržala u kamenolomima sve do pojave helikoidne žice za strojnu eksploataciju kamena sredinom 20. stoljeća!

Od antike su stalno napredovali alati za usijecanje kanala i odvajanje blokova uz pomoć ručnih svrdla, baruta, željeznih klinova i poluga. Rimski su radnici imali na raspolaganju prvenstveno dva alata: laki i teški pijuk, a upravo se zahvaljujući njihovim specifičnim tragovima u stijenama danas može razlikovati eksloatacija kamena u antici i u kasnijim razdobljima Srednjeg vijeka.

O važnoj kamenarskoj praksi koja se također održala sve do današnjih dana piše još 40. g. pr. Kr. Marcus Vitruvius Pollio (Marko Vitruvije), rimski arhitekt i vojni inžinjer. On kaže da kamen treba vaditi dvije godine prije nego što se počne graditi, i to ljeti, a ne zimi, pa ga ostaviti na otvorenom mjestu. Ako ga za to vrijeme oštete vremenske nepogode, onda nije dobar za korištenje u temeljima građevina. Onaj koji ostane neoštećen, dobar je za korištenje jer ga je priroda testirala. Na ovakav se način s kamenom postupalo sve do 80-ih godina prošloga stoljeća, posebno ako se radilo o kamenu za za izradu skulptura.

Kameni su se blokovi do antičke luke u uvali Splitska transportirali danas zaraslim i slabo vidljivim putem kroz udolinu do obale. Veliki su se blokovi klizali na drvenim smukovima ili "saonicama" dok su se manji krcali u volovske zaprege. Na zaprege i u brodove blokovi su se krcali pomoću sustava užadi, koloturnika i poluga. Zanimljiv prikaz podjele rada u vađenju i obradi te ugradnji kamena u građevine daje jedan od bračkih povjesničara Petar Didolić. On piše kako su u tim radovima sudjelovali: procuratores (nadzornici kamenoloma), machinarii (tehnički upravitelji kamenoloma), metalarii (kamenari za otkrivanje i čišćenje kamenolomskih površina), lapicidae (lomioci kamena), quadratarii (oblikovači kamena), lapidarii (klesari), marmorarii (majstori klesari), politores (brusači, laštioci kamena), musivarii (mozaičari), characterarii (klesari slova), sectores serrarri (pilari kamena) i sculptores (umjetnički klesari).

Važno je napomenuti, da u Pučišćima na Braču, kao jedina u ovom dijelu Europe,  djeluje srednja Klesarska škola Pučišća, koja u izvedbenim programima praktične nastave njeguje ručnu obradu zasnovanu na staroj rimskoj školi klesanja i klasičnim ručnim alatima. Iz svake generacije škole koju pohađaju domaći i strani državljani, muškarci i žene, izlaze budući majstori klesarstva i kamenarstva koji bračku tradiciju branja i obrade kamena čuvaju za budućnost.

Dioklecijan

Rimskog cara Dioklecijana danas se najčešće pamti kao nesmiljenog progonitelja kršćana čime mu se čini određena nepravda jer radi se u prvom redu o velikom reformatoru rimske državne uprave, a također i o jedinom caru koji je dragovoljno napustio prijestolje i povukao se u “mirovinu” u svoju novoizgrađenu palaču nedaleko rodne Salone. Navodno je između ostaloga bio i veliki ljubitelj povrtlarstva ali i mrzitelj galebova.

Osim kršćana progonio je i manihejce, pripadnike dualističke religije nastale na području Perzije, koja je bila dobro primljena u rimskom Carstvu. Manihejce nisu ljubili ni kršćani iako je ideja njihova proroka Manija bila da je Isus Krist osnivač Zapadne Crkve, a Siddhartha Gautama Buda osnivač Istočne Crkve. Prema njemu, obje su crkve imale dobra učenja, ali ih je potrebno objediniti.

Dioklecijan se 302. odlučio obračunati s Manihejcima i dao je pogubiti njihove sljedbenike zbog toga “što su stranog podrijetla, narušavaju javni red i mir kvare rimsku mladež”! Oni koji su bili plemenitog roda nisu pogubljeni već su poslani na prisilni rad u rudnike i kamenolome Carstva.

Uskoro su i kršćani došli na red. Nakon što je u vojsku i na dvor uveo praksu su obveznog žrtvovanja rimskim bogovima, uz prijetnju kazne, Dioklecijan je 303. izdao i Edikt o progonu kršćana, kojima je ostavio mogućnost da prihvate praksu žrtvovanja kao spas od pogubljenja. Mnogi su kršćani prihvatili pruženu ponudu kako bi spasili živote i kasnije su nazvani lapsi, da bi se većina njih opet naknadno vratila kršćanskom učenju. Navodno su Dioklecijanova žena Priska i kćer Valerija također bile sklone kršćanstvu i stoga sklonjene u izgnanstvo u bračku rustičnu vilu na Mirju, nedaleko današnjih Postira. 

Tako je začet i kult salonitanskih mučenika od kojih je najpoznatiji biskup Dujam, koji je posthumno simbolično zavladao nekadašnjom Dioklecijanovom palačom u Splitu.

Zbog njegovih upravnih reformi, njegovo se doba smatra prelaskom iz rane u kasnu antiku, a pod njegovim je uplivom vlast Carstva prešla iz monarhije u diarhiju i konačno u tetrarhiju (vladavinu četvorice). Nakon toga se Dioklecijan 305. g.  povlači s prijestolja i umire 316.g.

Nakon Edikta o toleranciji kojim je tetrarh Galerije 311. g. dao oprost kršćanima uslijedio je poznati Milanski edikt kojim su tetrarsi Konstantin i Licinije izjednačili kršćanstvo sa svim drugim religijama u Carstvu. Tek 387. g. kršćanstvo postaje pod carem Teodozijem i službena religija Rimskog carstva.

Pomorski putevi Jadranom i navigacija u antici

Prvi promorci koji su oplovili Jadran zasigurno su bili Feničani, koji se nisu zadržavali u Jadranu već su osnivali svoje kolonije širom Mediterana, isplovili na oceane, došli do Baltičkih mora i oplovili Afriku dok su se ostali narodi zadovoljavali primitivnom priobalnom i riječnom plovidbom. Najznačajnija od njihovih kolonija zasigurno je Kartaga, kasnije jaka vojna i pomorska sila koju su porazili Rimljani.

Prije nego što su Grci zavladali jadranskom plovidbom preuzevši feničanske pomorske vještine, Jadranom je dominiralo jedino pravo pomorsko ilirsko pleme: Liburni. Oni su za razliku od ostalih Ilira koji su došli kopnom u ove krajeve, i tek doselivši se na morske obale počeli razvijati pomorske vještine, vjerojatno došli morem jer njihove su pomorske vještine uvelike nadmašile sve ostale.

Grci im još od 9. st. pr. Kr. priznaju pomorsku nadmoć, tzv. talasokraciju (Libyrnike Thalassokratia) jer oni u to vrijeme dominiraju čitavim Jadranom od sjevera, istočne i zapadne obale sve do otoka Krfa na jugu, koji je bio u njihovom posjedu sve do 735. g. pr. Kr. Novija tumačenja numizmatičkih arheoloških nalaza na području liburnskih naselja u hrvatskom primorju govore da su Liburni bili saveznici Kartažana u 2. Punskom ratu i održavali komunikaciju između Hanibalove vojske s tla Italije i matične Kartage. 

Liburne su zatim s njihovih otočkih posjeda u Jadranu potisnuli Grci, posebno Sirakužani sa svojom velikom i jakom pomorskom silom i započeli svoju kolonizaciju Jadranske obale i otoka. Nakon završetka Punskih ratova i poraza Kartage, ugroženi i na svojim kopnenim posjedima od strane Delmata, Liburni se okreću Rimljanima za zaštitu i postaju njihovi saveznici u daljnjem povijesnom razdoblju.

Rimljani preuzimaju od njih tip vrlo pokretne i brze ratne lađe koju nazivaju liburnom (liburnica naves) i koja dominira rimskom ratnom flotom u Sredozemlju. Liburne su odigrale presudnu ulogu u pomorskoj bitci kod Akcija 31. g. pr. Kr. gdje su se sukobile Kleopatrina i Antonijeva flota s Oktavijanovom flotom. 

Ostale ilirske skupine na obali poput Delmata i Ardijejaca koristile su u najvećoj mjeri za svoje gusarske pohode lembe, male i brze brodove pogodne za iznenadne prepade i skrivanje u brojnim okolnim uvalama. I lembe je kasnije rimska mornarica uvrstila u svoj pričuvni sustav.

Razvoj ratne mornarice pratio je i razvoj trgovačkih brodova, koji su s vremenom postajali sve veći i otiskivali se na sve duža putovanja. Dok su ratni brodovi poput birema, trirema i sličnih za manevriranje uz jedra koristile i brojne veslače, trgovačka mornarica oslanjala se isključivo na jedra, što im je u početku bitno ograničavalo mogućnosti plovidbe u kojoj su ovisili o pogodnim vjetrovima i strujama.

Prvorazredan izvor za upoznavanje rimskog teretnog brodovlja mozaik je pronađen u rustičnoj vili nedaleko Altibhurusa u današnjem Tunisu. Na njemu je detaljno prikazano 25 vrsta brodova s grčkim ili latinskim imenima i jasno je da mu je svrha bila upoznavanje razlika među pojedinim brodovima. Osim brojnih riječnih plovila tu su nabrojene i najčešće vrste morskih plovila poput actuaria, prosumia, cladivata, ponta i corbita.

Corbite su bile obla i simetrična plovila s visokim trupom i jarbolom u sredini broda, raznih veličina i nosivosti, vjerojatno najčešći brodovi u trgovačkoj rimskoj mornarici. Tome tipu broda vjerojatno pripada i brod potopljen u podmorju Sutivana, čija je pretpostavljena širina bila nešto više od 5 metara, dužina ne preko 18 metara a nosivost oko 50 tona.

Danas se znanstvenici spore oko sposobnosti antičkih pomoraca za plovidbu noću i orijentaciju prema zvijezdama,(izbaci zarez) pa prevladava mišljenje da su tadašnje lađe u najvećoj mjeri plovile danju, blizu obale, orijentirajući se vizualno prema istaknutim obilježjima reljefa, i to u toplijim i mirnijim mjesecima u godini, od kasnog proljeća do rane jeseni.

Navigaciju po zvijezdama otežavalo je nepostojanje preciznih instrumenata poput sekstanta za mjerenje položaja nebeskih tijela, koji se pojavio tek u 18. st., ili magnetskog kompasa koji su Kinezi poznavali već u 4. st. a do Europljana je stigao tek u 12. st. U takvim okolnostima plovidba je bila spora i rizična, ograničena povoljnim vjetrovima. Ipak su morski putevi uz sve rizike bili daleko brži i sigurniji od puteva kopnom, pa se brodarska trgovina održala i kroz stoljeća sve više razvijala.

Luke su uglavnom bile udaljene jedna od druge 30 do 50 nautičkih milja, što je bila razdaljina koju su za jedan dan mogle prevaliti antičke trgovačke lađe, a između luka obično bi bila barem po jedna sigurna uvala ili zaklonište od vjetra u slučaju nepovoljnih vremenskih prilika.

Za ulazak u Jadran iz pravca otoka Krfa uglavnom su se koristile dvije plovidbene rute: jedna je uključivala dva prelaska Jadranskog mora, najprije s istočne na zapadnu obalu Otranta, a zatim od rta Gargana prema Palagruži i dalje prema srednjodalmatinskim otocima. Druga se držala istočne obale Jadrana uz albansku obalu do Elafita, Mljeta i dalje do srednjedalmatinskih otoka i na sjever.

Ova potonja bila je izgleda češće korištena jer su vjetrovi i struje bili povoljniji i imala je mnoštvo pogodnih zakloništa na razvedenoj obali. Od Krfa do otoka Visa trebalo je prevaliti 306 milja za što je u povoljnim uvjetima trebalo 7-8 dana jer je prosječna brzina trgovačkog broda s križnim jedrima bila oko 3,5 milja na sat. Takvim se jedrima moglo jedriti samo s vjetrom u krmu, u pola krme ili najoštrije s bočnim vjetrom. Križna se jedra nisu mogla ni kratiti, tako da je velika ugroza vladala od naglog i jakog vjetra poput bure. Za plovidbu su bili najbolji postojani vjetrovi koji ne pušu na mahove, poput maestrala (SZ) i šiloka (JI).

Od sjevera prema jugu plovidbeni su putevi vodili vanjskim rubovima jadranskih otoka kako bi koristili povoljnu morsku struju i izbjegli rizična područja u kojima je često puhala bura, poput podvelebitskog kanala, rta Ploče kraj Rogoznice (Diomedov rt) i podbiokovlja. Iz tog razloga za pristup Traguriumu i Epetiumu, i kasnije Saloni brodovi su većinom dolazili hvarskim ili korčulanskim kanalom te kroz splitska vrata između Šolte i Brača, a manje se plovilo bračkim kanalom zbog opasnog područja bure kraj današnje Makarske. To je možda i jedan od razloga zašto su Grci kolonizirali Vis i Hvar, pa zatim kopno, a preskočili Brač.

Zanimljivo je da je čitav plovni put uz istočnu obalu Jadrana u doba Ilira bio pokriven gradinskim utvrdama i vidikovcima. Te utvrde tvorile su svojevrsni obrambeni i dojavljivački sustav jer su međusobnom komunikacijom, danju dimom, a noću vatrom, upozoravale na prilazak neprijateljske flote.

Interpretacijski tekst: Franjo Mlinac, mag.tourism.cult. , 2023.